Povratak u nepoznati dom: Podjele i ishodi predsjedničkih izbora u Sjedinjenim Državama

Piše: Olivia Gaibor (Studentica Europskog centra za proučavanje rata i mira, stažistkinja Zaklade SOLIDARNA)

Prije kolovoza 2024., nikada nisam putovala, a kamoli živjela izvan Sjedinjenih Američkih Država. To se promijenilo odlaskom na studij u inozemstvo, u Hrvatsku. Sada, za točno dva tjedna, vraćam se živjeti u zemlju u kojoj sam rođena. Hoće li ta zemlja biti dom kojeg pamtim, pitanje je na koje će se odgovoriti u narednim danima, možda čak i u narednim satima. Taj odgovor, međutim, pomalo me plaši.

Moja obitelj je politički raznolika koliko je to moguće. Jedan moj rođak, primjerice, nikada nije glasao, niti će ikada glasati na bilo kakvim izborima. Ni jednom u svojih pedeset i nešto godina života. Smatra da je sustav korumpiran, a političari još gori, i ne vidi smisla u tome da daje svoj glas kad sumnja da će se on uopće čuti i da je važan. S druge strane, kuća roditelja njegove partnerice ukrašena je zastavama i natpisima koji jasno pokazuju njihovu podršku jednom kandidatu poznatom po crvenim šeširima, zabrani pristupa društvenim mrežama i tituli osuđenog prijestupnika. O tome sam razgovarala i s drugim rođakom, dvije godine mlađim od mene, koji je najavio da će glasati za Donalda Trumpa, iako se kasnije predomislio kada je njegov omiljeni sportaš podržao suprotnog kandidata (iako tvrdi da ga nije briga ni za jednog ni za drugog). Ostali rođaci dijele fotografije i videozapise na internetu u znak podrške suprotnoj kandidatkinji, Kamali Harris. Nakon glasanja, objavljuju slike s naljepnicama na kojima piše “JA SAM GLASAO.” Ipak, podrška se rijetko izražava izvan ekrana; jednostavno je preopasno javno raspravljati o političkim stavovima. Tko zna koji bi entuzijastični Amerikanac mogao slušati?

Ilustracija: Sidsel Sørensen for Fine Acts

Moja obitelj – roditelji, bake i djedovi, braća i sestre, rođaci – nikada otvoreno ne raspravlja o našim različitim političkim uvjerenjima. I nismo jedini Amerikanci čiji voljeni podržavaju politike koje prijete jedni drugima ili čiji glasovi međusobno poništavaju stavove. Ponekad, zbog prirode američke politike koja dijeli ljude, imam osjećaj kao da je naše prezime jedina stvar koja nas povezuje. No, država u kojoj svi mi živimo već desetljećima dosljedno glasa “plavo”, pa se možda ne bih trebala osjećati toliko krivom što nisam zatražila da mi glasački listić pošalju u Hrvatsku.

Možda na kraju neće biti važno što nisam glasala na prvim predsjedničkim izborima na kojima imam pravo glasa. A možda će rezultat biti u korist onoga za koga bih glasala. Nadam se da ću se vratiti kući prvoj ženi predsjednici naše zemlje, koja će našu naciju povesti putem koji štiti prava žena, ne promiče niti dopušta nasilje i omogućuje uspjeh svima, bez obzira na ekonomski status, spol, seksualnost i/ili rasu.

Sumnjam, međutim, da će bilo koji ishod izbora rezultirati ponovnim ujedinjenjem ljudi. Kako će izbori utjecati na podjele unutar moje obitelji nešto je na što ću morati pričekati odgovor još dva tjedna – a potom, naravno, nastaviti promatrati tijekom sljedeće četiri godine, pod uvjetom da rezultati ovih izbora ne unište sustav u potpunosti. Ako ne, hoće li se ispuniti obećanja moje omiljene kandidatkinje? Još je jedno pitanje na koje željno čekam odgovor, ali – kao što kažu Amerikanci – “a girl can dream”.

Naslovna fotografija:  Safwat Saleem for Fine Acts #SpringOfHope