Radnopravnost svima: uloga sindikata u borbi za radnička prava LGBTI osoba

Poslovni svijet karakterizira heteronormativnost, odnosno pretpostavka da su svi zaposlenici i zaposlenice heteroseksualne orijentacije. Takva pretpostavka u radnoj okolini uzrokuje da se LGBTI osobe na radnom mjestu suočavaju sa specifičnim oblicima nevidljivosti i u strahu od diskriminacije skrivaju svoju seksualnu orijentaciju i/ili rodni identitet te prilagođavaju svoje rodno izražavanje.

Da pretpostavka heteronormativnosti narušava radnu okolinu pokazuju istraživanja diljem svijeta pa tako i prvo takvo provedeno u Hrvatskoj 2017. godine. Prema rezultatima istraživanja provedenog u sklopu projekta “LGBTI ravnopravnost na radnom mjestu”, čak 75,1% ispitanih LGBTI osoba doživjelo je neki oblik diskriminacije, uznemiravanja i/ili zlostavljanja u svojoj radnoj okolini, od čega je njih tek 11% doživljenu diskriminaciju odlučilo prijaviti. Što se pak poslodavaca tiče, manje od 5% ispitanih navelo je da su za vrijeme svog djelovanja zaprimili prijavu vezanu za diskriminaciju, uznemiravanje i/ili zlostavljanje na temelju seksualne orijentacije, rodnog identiteta i/ili rodnog izražavanja.

Izvor: Edukacijski program “Radnopravnost svima!”, 14.i 15. travnja 2021.

Obzirom na rezultate istraživanja, kao svojevrstan nastavak projekta “LGBTI ravnopravnost na radnom mjestu”, Prostor rodne i medijske kulture K-zona, Lezbijska organizacija Rijeka LORI, SOLIDARNA – Zaklada za ljudska prava i solidarnost i Stichting Centrum Tumba iz Nizozemske od 2019. godine partnerski provode projekt “Radnopravnost svima!”. Cilj projekta doprinijeti je zaštiti prava i suzbijanju diskriminacije LGBTI osoba na radnom mjestu i pri zapošljavanju kroz razvoj i implementaciju edukacijskih modela i alata, razmjenu znanja te poticanje suradnje između sindikata, poslodavaca i organizacija civilnog društva kao i podizanje svijesti o radničkim pravima među LGBTI zajednicom. Prošli tjedan u sklopu projekta održana je edukacija usmjerena na povećanje kompetencija sindikata u području zaštite prava i suzbijanja diskriminacije LGBTIQ+ osoba u području rada i radnih uvjeta

Zaštita od diskriminacije u Republici Hrvatskoj zakonski je dobro regulirana: sam Ustav priznaje raznolikosti u odnosu na spolni i rodni identitet, od 2008. na snazi je Zakon o suzbijanju diskriminacije, a zaštita radnika i radnica od diskriminacije po bilo kojoj osnovi regulirana je i člankom 125. Kaznenog zakona. Ipak, kad je riječ o zaštiti od diskriminacije na temelju seksualne orijentacije i/ili rodnog identiteta i rodnog izražavanja, praksa se bitno razlikuje od onoga što je propisano, istaknula je odvjetnica Bojana Ivanišević, stručnjakinja za radno i anti-diskriminacijsko zakonodavstvo.

Bojana Ivanišević, izvor: ravnopravnost.lgbt, arhiva

“Većina LGBTI osoba diskriminaciju se ne odvaži prijaviti, a oni rijetki koji se na to odluče postupke najčešće ne okončaju jer je teret dokazivanja na njima, a dokazati diskriminaciju jako je teško. Riječ je o složenim dugotrajnim postupcima u kojima je poslodavac puno moćniji od radnika i financijski ga iscrpljuje dok ne odustane. Iako je Zakon o suzbijanju diskriminacije na snazi već 13 godina, svijest o diskriminaciji LGBTI osoba nije razvijena. U Republici Hrvatskoj zabilježene su tek dvije presude o diskriminaciji na temelju seksualne orijentacije i rodnog identiteta na radnom mjestu, dok kaznenih presuda, sa zakonskom kaznom do tri godine, uopće nema.”, iznijela je Ivanišević dodavši da je na temelju navedenog nepovjerenje LGBTI osoba spram sustava, koje is sprječava da diskriminaciju prijave, itekako opravdano.

“Kad je riječ o diskriminaciji, često se dogodi da, iako radnik ili radnica dobije spor, sud utvrdi da nema pravo na naknadu štete, odnosno da jedina kazna za poslodavca bude presuda da je bio diskriminatoran, bez konkretnih posljedica. Bitno je pokretati kaznene i prekršajne postupke koji će rezultirati kaznom zatvora i/ili novčanom kaznom koja ide u državni proračun. Kad bi se poslodavce zbog diskriminatornog postupanja lupilo po džepu, dobro bi razmislili kako će ubuduće djelovati, baš kao i ostatak javnosti.”, smatra Ivanišević.

Iako se radi o postupcima koje radnici i radnice ne bi pokretali sam već bi se trebao angažirati DORH, uloga sindikata izrazito  je bitna kad je riječ o zaštiti prava LGBTI osoba na radnom mjestu.

“Sindikati bi trebali pružiti podršku radnicima i radnicama koje im se obrate za te vrste povreda iz radnog odnosa da pokrenu postupke. Trebali bi ih prije svega saslušati i ohrabriti, te financijski podržati kako bi se otvorila prilika za stvaranje zakonodavne prakse. Dok postoji usmena predaja da je rijetko tko uspio istjerati tužbu za diskriminaciju do kraja, praksa se neće promijeniti.”, poručila je Ivanišević.

Noah Pintarić, izvor: ravnopravnost.lgbt, arhiva

Noah Pintarić, voditelj projekta “Radnopravnost svima!” iz udruge K-zona, istaknuo je važnost savezništva i potrebu za aktivnim angažmanom sindikata: “Obzirom na brojke diskriminiranih LGBT osoba na radnom mjestu, javnim zagovaranjem, istupima i kampanjama, sindikati mogu osnažiti i potaknuti LGBTI osobe da se i same aktiviraju unutar samih sindikata. Trenutno je broj LGBTI osoba u članstvu sindikata jako malen, ali ako sindikati otvore prostor za LGBTI zajednicu unutar svojih struktura, jasno komuniciraju da se zalažu za ravnopravnost LGBTI osoba u radnoj okolini, LGBTI osobe bi bile motiviranije da se učlane i da traže zaštitu.”

A dok je pitanje imaju li sindikati volju i kapacitete za iskorak u predloženom smjeru ostalo neodgovoreno od strane sindikalnih predstavnika i predstavnica koje su prisustvovale edukaciji, stručnjakinja za rodnu ravnopravnost u području radničkih prava Nina Čolović istaknula je da postoje i drugi načini da se sindikati angažiraju u borbi za ravnopravnost LGBTI osoba na radnom mjestu – kroz kolektivne ugovore.

“Poslodavci nisu nužno diskriminatorni, ali su ravnodušni, odnosno ne vide razlog zašto bi se posebno uredila prava i obveze LGBTI osoba na radnom mjestu. Stvar je radnika i radnica, radničkih organizacija i sindikata da podinu svijest kako se zbiva raspodjela rada i kako kolektivnim ugovorima zahvatiti da se radništvo tretira na različite načine i stavlja u različite uloge, odnosno u različite pozicije ovisno o njihovom rodnom identitetu i rodnom izražavanju te seksualnoj orijentaciji.”, smatra Čolović.

Nina Čolović, izvor: radnopravnost.lgbt, arhiva

Kad je riječ o radnopravnim kolektivnim ugovorima, kvir radništvo može se podržati na različite načine.

“Različiti poslovi zahtijevaju različite prilagodbe i treba promišljati o različitim potrebama. Također, treba uzeti u obzir da puno LGBTI osoba nije out na svom radnom mjestu, te treba djelovati preventivno, prije nego dođe do nekog slučaja unutar radnog kolektiva. Ako već do individiualnog slučaja dođe, njega treba gledati kao na poticaj te paziti da isti ne postane model. Primjerice, ako je jednoj trans osobi potrebna određena vrsta podrške, to ne znači da će isti oblik podrške biti adekvatan za sve trans osobe. Elementi kolektivnog ugovora moraju biti postavljeni dovoljno elastično da se mogu primijeniti na različita iskustva, te istovremeno biti dovoljno jasni.”, istaknula je Čolović te usmjerila na primjer inkluzivnog kolektivnog ugovora koji je kreiran u sklopu projekta “Radnopravnost svima!”, a koji je dostupan ovdje.

U praksi, LGBTI identiteti gledaju se odvojeno od radništva, a Čolović smatra da se treba postaviti pitanje zašto je to tako.

“LGBTI osobe su radnici i radnice. Borba za prava LGBTI osoba u svojoj suštini radnička je borba. Odvojenosti nema.”, zaključila je Čolović.

Projekt “Radnopravnost svima!” provode Prostor rodne i medijske kulture K-zona, Lezbijska organizacija Rijeka “LORI”, Zaklada Solidarna iz Hrvatske te Stichting Tûmba iz Nizozemske, a financira Europska unija u okviru Programa o pravima, jednakosti i građanstvu (2014. – 2020.) i sufinancira Ured za udruge Vlade Republike Hrvatske.

Za više informacija o projektu pratite: ravnopravnost.lgbt

Za više informacija o Indikatoru ravnopravnosti na radnom mjestu posjetite: radnopravnost.hr