Kuharice iz Gline: “Za miran san, treba mi stan”

I dok smo se tog prosinačkog jutra probijali iz verve krcatog i nervoznog prometa u Zagrebu put Gline, s našim kolegicama i kolegom iz beogradskog kolektiva ŠKART i NEpraktične žeNE, magla nije popuštala.

Nakon sat i pol vožnje, stižemo na odredište u kontejnersko naselje gdje planiramo četverodnevne radionice. Kao da nije dovoljno što ljudi i dvije godine od potresa žive u “limenkama” kako nazivaju kontejnere, sivilo i kiša koja neumorno pada taj dan atmosferu čine još tužnijom i apokaliptičnijom.

Prvi susret s Glinom nakon potresa nikoga ne ostavlja ravnodušnim. A par minuta nakon izlaska iz automobila, već to vidimo na našim kolegicama Lenki Zelenović, njenoj kćeri Jeleni i kolegi Draganu Protiću Proti koje smo zamolile da za ljude u kontejnerskom naselju održe kreativne radionice i oboje malo njihovu svakodnevicu.

Naši plakati najave radionice polijepljeni su po Glini i na par mjesta u kontejnerskom naselju, ali nitko nas baš ne očekuje. Ljudi su izgubili nadu i povjerenje da će netko zaista tu doći.  Polako vadimo materijale za radionicu iz auta, olovke, papire, platna, kuharice ali i čajne kolutiće i domaću kavu – jer bez toga nema prave radionice. Smještamo se u jedan od kontejnera, koji je predviđen za “dnevni boravak”, a nama će biti prostor za rad i druženje te se nadamo da će se ovog sumornog dana bar netko pojaviti.

Bio je petak, a polaznice i pokoji polaznik radionice lagano su pristizali. Kako nam govore, petkom im stižu humanitarni paketi koji već dvije godine sadrže uvijek isto: malo brašna, ulje, rižu ili tjesteninu, sapun, sredstva za dezinfekciju, koja sudeći po svjedočanstvima korisnika rade više štete nego koristi. Razočarani i ljuti na to što su zaboravljeni, na samom početku radionice govore nam koliko im znači kada netko dođe u posjetu u dane kada tu nisu novinarske kamere. Kolegice i kolega iz zanatske zadruge, uz kavicu i čaj predstavljaju program radionice.

Uz razgovor, olovku i papir međusobno se upoznajemo, dijelimo informacije o svom životu, sudbine i nedaće. Svatko je priča za sebe, a stihovi za kuharice koje Lenka već na radionici zapisuje iz razgovora se samo nižu. Upravo ta svakodnevica ljudi okupljenih na radionici poslužila je kao inspiracija za buduće “Kuharice iz Gline” koje su nakon radionica izradile Lenka i NEpraktične žeNE.

I dok su nekad na platnu obješenom iznad štednjaka bile izvezene poruke poput „Kuharice manje zbori da ti ručak ne zagori“, iz kontejnera u Glini izašle su kuharice s “nepraktičnim” parolama, poput ovih:

“SVOJ RADNI VEK PROVELA U PREDIONICI

SAD SAM U `SOLITERSKOJ` SPAVAONICI”

“IMA BOLA, AL’ IMA I NADE

ŽIVOT SE UVEK ČUDNO PRIKRADE“.

Kako nam Lenka govori, inspiraciju dobiva kada ju neki doživljaj dotakne u srce i kada se stavi u položaj te osobe, tada nastaje crtež i tekst. “Svaka poruka mi je draga s radionice u Glini, ali najdraža mi je:

“KO PTICA U LETU BI BILA

DA MI NISU POLOMILI KRILA”,

ističe Lenka i dodaje poruku za nove članice: “Otvorite svoje srce i slobodno prenesite svoje mišljenje na platno”.

Kako su nastale “nepraktične” kuharice?

Zanatska zadruga NEpraktične žeNE postoji već 23 godine i okuplja žene, muškarce i ostale s ciljem da kroz tradicionalne forme (vezeni crtež + rimovani dvostih) progovore jezikom kritičke komunikacije.

“Upotrebom vještina narodne radinosti NEpraktične žeNE su, umjesto ponavljanja patrijarhalnih lekcija ‘KAKO TREBA’, počele otvoreno pričati o tome KAKO JESTE. Kombinacijom ‘kuhinjske poezije’ i crteža oslonjenog na folklornu svedenost, oslobođenog stega etno motiva, stvorio se nepotrošeni svijet ličnih i zajedničkih borbi protiv patrijarhata i nasilja, za jednakost, solidarnost i pravo glasa”, govori nam Prota.

Zadruga je stalno aktivna, a iz njihove radnje redovno od 2000. godine izlaze nove kuharice.

“Svima naizgled simpatične zbog svoje naivnosti i nevinosti, kuharice su drugu polovinu XX st. provele u ćošku uspomena. Pravi momenat za obračun s njihovim sadržajem i estetikom pojavio se krajem Jugoslovenskog rata ’90ih, koji je otvorio nova pitanja i drugačije odgovore. Prve radove smo uradili s Udruženjem samohranih majki izbjeglica ŽENA, Zemun, osnovanom od strane mirovne aktivistkinje “Žena u crnom” Radmile Žarković, u suradnji sa socijalnom radnicom Dušicom Tomić. Isprva odbivši da izađu iz sigurne tišine tradicionalnog floralnog mekog veza, nakon višenedjeljnjih dugotrajnih razgovora, svoje komentare o ratu i porodici žene su oblikovale i izvezle, čime su počele neplaniranu, sada već novu tradiciju Novih kuharica”, govori nam Prota o početcima.

Za nas, okupljene u “limenci”, posjeta ekipe iz Beograda i radionice mnogo su značile. Poruke i sudbine izašle su iz kontejnerskog naselja i sada je tu 30 kuharica iz Gline da nas podsjete kako žive ljudi nakon potresa, što ih muči, ali i gdje pronalaze nadu.

Radionica “Ruka ruku mije” dio je kulturno-umjetničkog programa Banija se budi za društveni oporavak i osnaživanje građana na potresom pogođenom području kojeg provode Zaklada SOLIDARNA i Srpsko narodno vijeće.

Piše: Anja Zulić