Lice otpora: Sanja Sarnavka

Međunarodni dan žena globalni je podsjetnik da ženama kroz povijest ništa nije poklonjeno. Sva socijalna, ekonomska i politička prava koja danas imaju, žene su bile primorane izboriti. Nekad i krvavo. Danas slavimo borkinju koja je hrvatsko društvo višestruko zadužila – predsjednicu Zakladne uprave Zaklade SOLIDARNA Sanju Sarnavku. Svojim neumornim, a često i nesvjesnim djelovanjem, naša Sanja pokazuje da su upravo „nepodobni“ društvu najpotrebniji.

 

U javnosti ste poznati kao feministkinja i aktivistkinja koja je svoj profesionalni život posvetila borbi protiv rodno uvjetovanog nasilja i za rodnu ravnopravnost, no kako biste se sami predstavili?

SANJA: Ovisi o danu i raspoloženju. Možda najjednostavnije, kao osobu koja, i kad ne želi, mora reagirati na nepravdu i suosjeća s ljudima u nevolji, osobama koje netko vrijeđa ili zlostavlja. Nikada nisam planirala vlastitu budućnost, postavljala ciljeve, pa se onda trudila ostvariti ih. I danas, možda pogotovo danas, živim od danas do sutra.  Znatiželjna sam i zato sam mijenjala poslove, prihvaćala izazove kojima nisam u tom trenutku ni bila dorasla, ali su upornost i štreberaj pomogli da ih uglavnom uspješno odradim. Prevela sam Afričku i Europsku mitologiju, vodila dječji vrtić na engleskom, pisala za magazin Hollywood iako sam bila tek obrazovani filmofil…U javni sam prostor ušla iz BaBa, ali sam se i prije bunila, sukobljavala, borila. Osamdesetih su me pokušali optužiti da radim protiv crvene Trešnjevke pozivanjem Antuna Vrdoljaka i filmskog kritičara Ivana Starčevića kako bi o filmu govorili animatorima kulture jer su oni hrvatski proljećari, a 1990. iznijela su me iz sobe dva hrvatoljubna grmalja koja su lomila namještaj i terorizirala dvojicu starijih muškarca koji su bili članovi stranke Ante Markovića a ja ih pokušala spriječiti (svi drugi mudro su se zaključali). U KIC-u sam dobila izvanredni otkaz jer nisam mogla gledati što je podobni a nesuvisli ravnatelj radio, u školi sam disciplinski odgovarala jer sam napisala tekst u kojem sam kritizirala nepismeni dopis poslan iz odaja ministrice Vokić…oduvijek sam bila trouble maker.  I nikad podobna. Do BaBa, odnosno susrete s Vesnom Kesić i Cathrine Magelssen, mislila sam da je dovoljno na osobnoj razini pokazati da se žene mora uvažavati i osigurati im pravo na osobni izbor bez diskriminiranja, a onda sam shvatila da je potrebno puno više činiti da bi se dogodila vidljiva promjena. Na svim tribinama u KIC-u vezanim uz žene i pitanje ravnopravnosti vidjela sam koliko postoji otpora, kako smo duboko ugniježđeni u patrijarhatu i sve više se u njega ukopavamo.  Tada sam odlučila isprva volonterski a od 2000. profesionalno biti angažirana u BaBama. Na mene je utjecala i aktivistkinja Mirjana Ćupić, srodna duša kakve rijetko susrećemo u životu. Nažalost, ona je tragično poginula pa svoj rad doživljavam i kao nastavak njezine borbe. Govorenje i djelovanje u javnosti bilo mi je važno jer sam željela da žrtve znaju kome se mogu obratiti kad su u nevolji, a istovremeno sam stjecala i neku moć koju sam mogla iskoristiti u komunikaciji s institucijama. U Hrvatskoj se ljudi na pozicijama ne boje ni Boga ni vraga, a pogotovo ne kilave sudbene vlasti, samo im je važan odraz koji ostavljaju u medijima. Tek sam tada počela ozbiljno čitati feminističke teoretičarke, i vidjeti prošlost i sadašnjost u kojoj žena nema, jedva su vidljive ili ih se predstavlja na krivi način. I odlučila to pokušati mijenjati.

Foto: Miran Krčadinac

Vaši prvi koraci otpora nepravdi počeli su godinama prije nego ste se postali nezaobilazna osoba na hrvatskoj feminističkoj sceni. Možete li ispričati malo o svojim aktivističkim počecima i jeste li svoje djelovanje u tom periodu uopće smatrali aktivizmom?

Već sam navela neke situacije u kojima se pokazalo da ću teško opstati, a sigurno neću biti uspješna u karijernom smislu, na ovim prostorima. Jako sam htjela otići već onda van, u Afriku ili Indiju, ali me ljubav, a što bi drugo, prikovala za ove prostore. Kad je počeo rat, odlučila sam predavati u gimnaziji. Povezala sam se s ljudima iz Antiratne kampanje, ne znam više ni kako, pa sam u školu dovodila kvekere, psihologa koji je učenike učio nenasilnoj komunikaciji, Boru Radakovića da im čita stihove Kamova, vodila čitav razred u Austriju s prof. Reškovcem da se povežu s mladima iz Europe i uče suradnji, solidarnosti. Nisam mislila da je to aktivizam, ali me štrecnulo kad sam vidjela da se u priči o povijesti Antiratne ne spominju ljudi koji su sa strane činili isto jako puno u promicanju mira, a protiv mržnje i ratova. Sjećam se da smo u Austriju putovali uz pjesmu „Evo zore, evo dana…“, a vraćali se s Bella ciao jer su smještaj dijelili s Talijankama. A na predstavljanju pjevali Let the sunshine.


Foto: : plod suradnje s bivšom učenicom, dizajnericom Gogom Golik

Što Vas je motiviralo da se posvetite konkretno borbi protiv rodno uvjetovanog nasilja?

Rad u Babama, definitivno. Javljale su nam se žrtve nasilja i tražile pomoć. Iako su BaBe bile zamišljene prvenstveno kao organizacija koja će problematizirati postojeće stanje, otvarati raspravu o pitanjima vezanim uz ravnopravnost, predlagati zakone, javno zagovarati promjene, od prvog dana je bila otvorena linija savjetovanja kako se ne bi gubila veza sa stvarnošću. A u toj stvarnosti bilo je puno previše nasilja – na svim razinama, u domu, na radnom mjestu, na ulici. Odlazak u skvotirani stan Autonomne ženske kuće bio je udarac u pleksus. Neadekvatan prostor u kojem je sobu činio dio pregrađen ormarima i plahtom kao zavjesom, priče djece i žena, bio je trenutak potpunog otrežnjenja. U to su vrijeme žene nosile perike i sakrivale se u odjeći kako ne bi bile prepoznate jer ih policija i sustav nisu htjeli zaštititi – nasilje je bilo privatna stvar u koju se država „ne bi štela mešati“. Ni danas ne možemo biti zadovoljni sustavom u cjelini, ali su se ipak bitni pomaci dogodili. Nažalost, puno toga ovisi o  konkretnim osobama na koje se namjeri žrtva, ali ipak se više nitko ne bi usudio reći da je nasilje privatna stvar pa država nema nikakvih obaveza. Gospođa Murganić, odana hadezeovka, sigurno nikad neće zaboraviti dan kad je izgovorila „tako vam je to u braku“ jer joj nitko ne dozvoljava da ga zaboravi.

Foto: osmomartovski Noćni marš u organizaciji Faktiva, privatna arhiva

Aktivistički rad zna frustrirati. Posla je puno, a pomaci, pod uvjetom da ih ima, neznatni. Ipak, nađe se tu i lijepih, pa i komičnih trenutaka. Možete li navesti neku od situacija koja Vam je ostala u sjećanju i/ili koja Vas je na neki način obilježila?

Puno je previše takvih trenutaka. Mogu samo navesti kako je sigurno malo žena, ako uopće postoji neka, koja je, nakon što joj je liječnica suosjećajno izgovorila „karcinom je, izvjesno“, uskliknula „ajme, konačno bolovanje!“. Kad čitam sve psovke i proklinjanja jer sam živjela na račun države, ne znam bih li se smijala ili plakala. Opredjeljujem se za smijeh i blokiranje. Još se i danas osjećam potrošeno i umorno jer je rad u BaBama bio, do bolesti, kako se danas voli reći 24/7. Mobitel je zvonio bez obzira na doba dana ili noći, nitko te ne zove da ti kaže kako je sretan ili sretna, samo tuga, jad i nesreća. Meni je karcinom bio prirodna posljedica takvog života – dočekala sam ga spremna. Ali, ajde, veseo trenutak je bio kad smo odvjetnica i ja hodočastile u Vrapče i pokušavale izvući nepravedno zatvorenu ženu koje se njezin utjecajni muž pokušao riješiti na originalan način. U zatvorenom odjelu psihijatrije prišao mi je mladić, potpuno ošamućen od lijekova koje je dobivao, i zamolio me autogram jer jako cijeni moj rad. Eto, to mi je najveće priznanje koje sam ikad dobila. Ali, u radu sam uvijek pokušavala napraviti i nešto veselo, smijehom natjerati ljude da stvari vide na drugačiji način – kalendar sa superjunacima koji peru zahode, mijenjaju pelene, progovaranje o silovanju s lutkama na napuhavanje koje je donirao Seks shop, film Iskrivljeni odrazi. Ako se ne smijemo, ako nema radosti, čemu nam život koji sigurno za mnoge nije pjesma sa Havaja, kako je to mudra izgovorila mama Dane Budisavljević. Trenutno svjedočimo užasu koji je kadar proizvesti čovjek. A primjera nesreće manjih dosega svugdje je oko nas.

Foto: plod suradnje s bivšom učenicom, dizajnericom Gogom Golik

Iako ste u mirovini, niste prestali raditi. Uvijek je tu neki projekt koji treba realizirati, cilj koji treba ostvariti, osoba kojoj treba pomoći… Djelujete neumorno. Koja je tajna Vaše aktivističke dugovječnosti? Odakle crpite volju i energiju i namjeravate li ikad zaista otići u mirovinu?

Ma je. Sjena sam vlastite sjene. Nema više one volje i snage koje me zbilja do nedavno obilježavala. Ali, volim biti upućena, želim znati, učim i dalje, no tempo je umjeren. Neke životne situacije, bolesti bliskih osoba, briga o previše kućnih ljubimaca, učinili su da sad više volim raditi od kuće, za računalom. Sretna sam jer sam u četiri godine sudjelovala u velikim paneuropskim istraživanjima – kako se u akademskoj zajednici motivira žene, pa kako se sprječava i sankcionira seksualno uznemiravanje i zlostavljanje, a sada još traje najveće – utjecaj korone na živote žena i ranjivih skupina. Mislim da osim sastavljača, nitko nije tako pažljivo pročitao Nacionalni plan oporavka i otpornosti kao što sam to učinila ja. I, naravno, ostala razočarana tražeći koje se to mjere predviđaju za promicanje ravnopravnosti – osim puno floskula, praznih fraza, nema se baš puno toga promišljenog i svrhovitog za naći. S druge strane, razgovori sa ženama otkrivaju koliko su kadre podnijeti, što sve i koliko rade, a kako se to rijetko javno prepoznaje i priznaje.

Prisutni ste i djelujete dugi niz godina, desetljećima zapravo. U tom periodu svjedočili ste brojnim političkim i društvenim promjenama koje jedna drugu povlače za sobom. Obzirom na to te neizvjestan period u kojem živimo, kako vidite budućnost?

Da završim kako sam počela. Kako koji dan. Trenutno vrlo crno zbog užasa koji se događa u Ukrajini, zbog ranjene i zanemarene Banije, zbog gluposti i nesposobnosti politike, zbog gluposti ljudske en général. Koja je zahvaljujući društvenim mrežama postala tako bolno bjelodana. Ali, onda vidim da postoje izuzetno pametni, dobri ljudi koji, svom beznađu usprkos, ne odustaju pa mi je lakše. Ne vjerujem da će biti bitno bolje, ne vjerujem da će dobro pobijediti zlo, ali se nadam da će život biti podnošljiv. Ne svima, nažalost. Oduvijek sam zapravo pesimistkinja, ali ona koja zbog te činjenice nije spremna odustati činiti dobro barem u svom okruženju. I vidim još dosta takvih ljudi oko sebe. Solidarna i sve vezano uz njen rad posebno me čini sretnom.

 

Pripremila: Azra Ayyash

 

Share on facebook
Share on twitter
Share on whatsapp

Odaberite vrstu i svrhu donacije

50,00 kn 100,00 kn 200,00 kn 300,00 kn 500,00 kn