O obitelji Baković i Fondu za školovanje djece

Piše: Zoran Pusić, umirovljeni sveučilišni profesor i aktivist za zaštitu ljudskih prava

Gospođu Desu Baković i njenog supruga Jerka upoznao sam pred dvadesetak godina. Počevši od kasne jeseni 1995., aktivisti Građanskog odbora za ljudska prava obilazili su opustjela sela i gradiće na Kordunu i Baniji i raznosili hranu, odjeću, kućanske potrepštine i lijekove. Tu smo pomoć dijelili onim malobrojnim, uglavnom starijim, ljudima koji su tu ostali poslije „Oluje“, nekim izbjeglicama iz BiH, a vremenom, i povratnicima koji su se, najčešće bez igdje ičega, vraćali u svoje domove.

Većinu onog što smo dijelili skupili smo donacijama građana. Jerko i Desa pomogli su nam svojim prilozima više puta i pozvali nekoliko svojih prijatelja da se ukljuće u skupljanje pomoći.

 Njihovo prezime asociralo je na sestre Baković ali, naravno, nije moralo značiti ništa. Kad smo se bolje upoznali saznali smo da su sestre Baković bile sestre od Jerka i da je uz tog srdačnog, a u isti čas tihog i samozatajnog čovjeka vezana priča iz jednog dijela njegova života koja sliči uzbudljivom akcijskom ratnom romanu.

O obitelji Baković

Jerkov otac Frane otišao je početkom 20. stoljeća iz rodnog Nerežišća na otoku Braču u Boliviju kod svog strica, postao imućni vlasnik hotela u rudarskom gradu Oruru, oženio se i dobio petero djece, Ivana, Zdenku, Jerka, Mladena i Rajku. Kad su najstarija djeca dorasla do školske dobi obitelj je odlučila da se vrati u Hrvatsku kako bi djeca išla ovdje u školu i naučila hrvatski. Bakovići su se vratili 1921., prvo na Brač, tu im se rodio sin Davor, a zatim u Zagreb gdje je otac Frane kupio kuću u Gundulićevoj ulici.

Ta rijetka i plemenita karakterna crta da se pomogne drugima u nevolji, koja stoji i iza ove odluke Jerka i Dese Baković da osnuju Fond za školovanje siromašne djece, bila je snažno prisutna u obitelji Baković. Ivo, Zdenka, Jerko i Rajka kao vrlo mladi ljudi s izraženim osjećajem za socijalnu pravdu, antifašistički orjentirani kad je fašizam postajao sve prisutniji i sve moćniji u tadašnjoj Europi, uključili su se prvo u rad SKOJa, a onda u ilegalnu Komunističku partiju Jugoslavije.

Članstvo u komunističkoj partiji u današnjoj Hrvatskoj zvuči gotovo kao optužba. Tome su dva razloga. Jedan je da se danas mnogo više zna o zločinima počinjenim za vrijeme Staljinove odnosno Maove vladavine, koje su gotovo sve komunističke partije, bar u jednom periodu svog postojanja, idealizirale do stupidnosti. Drugi je da se danas nekritički poistovjećuje djelovanje svake komunističke partije, pa i same ideje komunizma, s ovim primjerima degeneracije jednostranačke vlasti komunističke partije u okrutne diktature.

Međutim, članstvo u KPJ prije Drugog svjetskog rata, koje nije nosilo nikakve privilegije ali jest realne opasnosti, za mnoge mlade ljude značilo je bunt prema postojećim društvenim nepravdama, deklarirani antifašizam nasuprot netrpeljivom nacionalizmu i klerikalizmu i vjeru u pravednije društvo.

Krajem 1930-tih, poslije iznenadne smrti oca Frane, majka Irma ostaje bez stalnih prihoda sa šestero djece. Bakovići kupuju malu trafiku u Zagrebu, u Nikolićevoj ulici (danas Teslina, trafika je bila preko puta restorana Vinodol), koja obitelji služi kao jedini stalni izvor prihoda.

Po uspostavi NDH i ustaške strahovlade, trafika, koju su vodile Zdenka i Rajka, postala je punkt za vezu s partizanima. U prosincu 1941. ustaška policija uhvatila je partizanskog kurira koji je nosio neke poruke iz Dalmacije; on je na mukama odao trafiku sestara Baković kao mjesto gdje je poruke trebao predati. Obje sestre su uhapšene, zvjerski mučene u zatvoru na tadašnjem trgu „N“, danas Trgu žrtava fašizma, i odvođene preko dana u trafiku kako bi ustaše uhvatile još nekog od ilegalaca. Ni Zdenka ni Rajka, unatoč mučenju, nisu odale nikoga. Rajku su jedan dan agenti ustaške policije doveli u stan u Gundulićevoj. Ona je uspjela doturiti bratu Jerku papirić na kojem je pisalo: „Strašno me muče. Smijem li progovoriti?“ Jerko joj je na poleđini papirića napisao: „Ne“.

Na sam Božić 1941. Zdenka se, prema službenom priopćenju policije, bacila s trećeg kata zgrade UNSa, na uglu trga „N“ i Zvonimirove. Nikada nije ustanovljeno da li su je ustaše bacili ili je izluđena mučenjem uistinu skočila ili je to učinila u strahu da pod mukama nekog ne oda. Rajka je umrla tri dana poslije u bolnici Sveti Duh, od posljedica mučenja.

Kad je 1990. Trg žrtava fašizma u Zagrebu preimenovan u Trg hrvatskih velikana, napisao sam: „U povijesti jedne zemlje, ispred svih vladara i velikana, dolaze oni ljudi koji su ustali protiv mraka i tiranije kad je mrak izgledao neproziran, a tiranija nepobjediva. Među žrtvama fašizma bilo je mnogo takvih ljudi.“ Prisjećajući se i ponovo čitajući ovih dana o tragičnoj sudbini tih mladih djevojaka, Zdenka je imala 24, a Rajka 21 godinu, odlučnih da se bore za vrijednosti bez kojih ljudsko društvo nema smisla i u čijoj je obrani antifašizam nastao, činilo mi se kao neka vrsta historijske pravde da se tom trgu, gdje su one kao i mnogi drugi antifašisti stradali, vratilo ime Trg žrtava fašizma.

Jerko je uhašen polovicom siječnja 1942., ispitivan u zatvoru i zatvoren u samicu na trgu „N“ i odatle poslan u logor Jasenovac. Preživio je slučajno. Kad su ga ustaše vodile iz logora, po pričanju njegove supruge, bio je uvjeren da će završiti kao i mnogi drugi, ubijen i bačen u Savu. Međutim, ustaše su ga razmjenili za jednog ustaškog časnika kojeg su zarobili partizani.

U partizanima Jerko ostaje do kraja rata. Po završetku, 1945., odlazi potražiti majku i braću koje je rat raznio na razne strane, od partizana do El Shata. Najstarijeg brata Ivu našao je u Rumi gdje je ovaj radio neposredno poslije rata. Tu je Jerko, preko Ive, upoznao Desanku Bobić.

Desanka Bobić rođena je 1917. godine u Dabru u Lici. Njena obitelj, kao ekonomski migranti, odlaze u Rumu. Rano ostavši bez oca Desa nema priliku nastaviti školovanje nego šivanjem pomaže majci u prehranjivanju porodice. To sjećanje na želju i nemogućnost da nastavi školovanje pratilo ju je do duboke starosti i sigurno je utjecalo na njenu odluku o osnivanju Fonda za školovanje siromašne djece.

Ubrzo poslije upoznavanja Jerko i Desa su se oženili, nastanili u Zagrebu gdje Jerko završava ekonomski fakultet i, vremenom, postaje ugledni stručnjak u bankarstvu.

Jerko Baković umro je 2010. u 95. godini života. Koju godinu poslije zvala me je gospođa Desa Baković i zamolila da joj pomognem ostvariti želju nje i njenog supruga Jerka da se dio njihove imovine namjeni pomoći siromašnoj djeci, po mogućnosti njihovom školovanju. Sredstva za takav jedan fond gospođa Baković mislila je namaknuti prodajom stana u kojem je živjela. Obećao sam pomoći, da netko želi nešto dati siromašnima, u ovom društvu zasićenom svakodnevnim vijestima o raznim „Superhikovima“ koji uzimaju siromašnima i daju bogatima, djelovalo je osvježavajuće, ali nismo mogli ništa ozbiljno početi dok sredstva nisu postojala.

Krajem 2017. gospođa Baković je uspjela prodati stan uz uvjet da ga ona doživotno koristi. Sredstva su sad postojala i moglo se poduzeti konkretne korake za osnivanje fonda i nalaženje konačnih korisnika. Za pomoć oko osnivanja obratio sam se Marini Škrabalo, upraviteljici „Solidarne – zaklade za ljudska prava i solidarnost“, i njenim kolegicama, ljudima koji oko osnivanja i funkcioniranja zaklada imaju iskustva. Unutar „Solidarne“ osnovan je namjenski Fond za stipendiranje i pomoć siromašnoj djeci pri školovanju, „Desa i Jerko Baković“, sa zasebnim računom i Zakladnim vijećem koje vodi rad Fonda.

Kriterij za dodjelu pomoći iz ovog Fonda bio je da su to djeca koja žele nastaviti svoje školovanje ali to ne mogu zbog financijskih razloga. Do informacija o djeci došli smo preko odgojiteljica u đačkim domovima, preko nastavnika u osnovnim i srednjim školama, preko roditelja, preko aktivista civilnog društva… U početku je naš cilj bio izabrati desetak djece koja imaju želju, a nemaju drugih mogućnosti za nastavak srednjeg školovanja i, uz određene uvjete, financirati četiri godine njihovog školovanja. Iako su šesto tisuća kuna koje nam je donirala gospođa Baković velika sredstva kad ih treba donirati, kad taj iznos podijelite na desetak djece, na godine i mjesece školovanja, to ispadaju skromne stipendije koje pokrivaju jedva najbitnije troškove. Međutim, kad smo čitali molbe koje su poslali ili sami đaci ili njihovi nastavnici, o djeci čiji roditelji žive od socijalne pomoći, koja desetke kilometara pješače do škole, o djeci žrtvama obiteljskog nasilja, … ambicije su nam porasle i Zakladno vijeće izabralo je na kraju trideset i jednog konačnog korisnika koji su između 8 i 18 godina starosti. Sredstva kojima Fond raspolaže pokrivaju za većinu dvije godine školovanja, a naša odluka stavlja pred Zakladno vijeće zadatak da na donaciju Dese i Jerka skupi dodatna sredstva i donacije koje bi omogućile i nastavak školovanja za one koji su stipendije dobili i dodjelu novih stipendija.

*Navedeni tekst je govor Zorana Pusića na predstavljanju Fonda. Fond je predstavljen je u Kući ljudskih prava 19. travnja, na 101. rođendan i uz prisustvo Dese Baković, i djece kojima su stipendije dodijeljene. 

Podržite Fond Desa & Jerko Baković i donirajte ovdje.