Obitelj i socijalna država: 70 do 80 tisuća djece živi u perzistentnom siromaštvu

Suvremena obitelj suočava se s brojim izazovima i poteškoćama, te je nužna sustavna podrška društva za njihovo prevladavanje. Da bi se progovorilo o izazovima i potaknulo države na promišljanje o sustavima podrške UN je 1994. po prvi puta proglasio Međunarodnu godinu obitelji. Povodom 30. godišnjice prve UN-ove Međunarodne godine obitelji održan je znanstveni skup “Obitelj i socijalna država” u organizaciji Centra za demokraciju i pravo Miko Tripalo i Pravnog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu.

Piše: Ivana Vranješ

Skup je imao za cilj razmotriti postignuća u području socijalnih politika usmjerenih na obitelji zadnjih tridesetak godina, ukazati na promjene socijalnih rizika s kojima se obitelji nose te na potrebe za razvojem i poboljšanjem politika usmjerenih obiteljima. Skup je također omogućio razmjenu znanja stručnjaka/inja koji/e se bave socijalnim politikama.

U sklopu skupa, na rodne nejednakosti nevidljivog rada u obitelji ukazale su sociologinje Ksenija Klasnić i Suzana Kunac. Klasnić i Kunac predstavile su istraživanja rutinskih, povremenih i mentalnih kućanskih poslova od 1998. do danas. Istraživanja su pokazala da se od 1998. godine do danas struktura orodnjenog kućanskog rada nije u bitnome promijenila. Redovne/rutinizirane kućanske poslove uglavnom obavljaju žene. Briga za djecu je ili zajednički ili i dalje ženski posao, muškarci se više uključuju u poslove brige za djecu nego u rutinske kućanske poslove. Muškarci u kućanstvu obavljaju povremene poslove koji se tradicionalno smatraju “muškim” kao što su popravci u stanu npr. lakši popravci kućanskih aparata. Podaci ukazuju na postojanje izrazite rodne neravnopravnosti u obavljanju obiteljskih poslova, posebice rutinskih kućanskih poslova i određenih aktivnosti vezanih za brigu o djeci.

O siromaštvu među obiteljima s djecom u Hrvatskoj u razdoblju od 2010. do 2022. godine na skupu je govorio Zoran Šućur, sociolog i profesor Studijskog centra socijalnog rada Pravnog fakulteta. Naglasio je da unatoč pozitivnim trendovima još uvijek 11% djece živi u perzistentnom siromaštvu, odnosno oko 70 do 80 tisuća djece. Oko 6% djece živi ispod granica ekstremnog siromaštva od 40% medijana nacionalnog dohotka. Oko 1,5% djece živi u obiteljima koje su redoviti korisnici  socijalne pomoći, odnosno oko 10 tisuća djece. Rizici siromaštva i materijalne deprivacije pogađaju prvenstveno jednoroditeljske obitelji te obitelji s većim brojem djece.

Šućur se osvrnuo i na  ključne izazove politika protiv dječjeg siromaštva u Hrvatskoj. Naglasio je da mjere prevencije i ublažavanja dječjeg siromaštva u Hrvatskoj trebaju ići u tri smjera.

“Najbolja mjera protiv dječjeg siromaštva je povećanje zaposlenosti roditelja i visine roditeljskog dohotka. Ako u obitelji rade oba roditelja u punom radnom vremenu uglavnom stope rizika od siromaštva djece su iznimno male. Rezultati istraživanja predškolske djece iz 2014./2015. pokazala su da je pravilu stopa rizika od siromaštva ispod 5% ako oba roditelja rade u punom radnom vremenu, a ako je samo jedan roditelj zaposlen u punom radnom vremenu u pravilu je stopa rizika od siromaštva predškolske djece preko 24%. Stoga treba poticati model dvaju hranitelja, odnosno zaposlenost oba roditelja”, ističe Šućur.

Druga mjera prevencije i ublažavanja dječjeg siromaštva je povećanje izdataka za dječje naknade i usluge.

“U Hrvatskoj ukupni izdaci namijenjeni naknadama i uslugama za djecu i obitelji s djecom su 2 do 2,5 puta niži nego što je prosjek zemalja Europske unije. Iako je prisutan trend rasta tih izdataka, još uvijek Hrvatska značajno zaostaje za ostatkom Europske unije”, naglasio je Šućur i pojasnio da je treća mjera prevencije i ublažavanja dječjeg siromaštva srednjoročno i dugoročno investiranje u obrazovanje, uključujući i predškolsko obrazovanje te u zdravlje i stanovanje djece.

Gordana Berc, profesorica Studijskog centra socijalnog rada Pravnog fakulteta je u svom izlaganju  “Specifični  izazovi obitelji u riziku” upozorila na nove socijalne rizike koji nastaju kao posljedica nepovoljnih okolnosti socio-ekonomskih transformacija koje predstavljaju prijelaz na postindustrijsko društvo. U nove socijalne rizike najčešće se ubrajaju nedostatne radne kompetencije zbog promjene obrazaca ekonomije i rada, ulazak žena na tržište rada i poteškoće u usklađivanju radnih i obiteljskih obaveza, samohrano roditeljstvo te potrebe skrbi za starijim i nemoćnim osobama. Skupine izložene najvećem riziku su mladi, obitelji s malom djecom, žene, pojedinci s niskom razinom obrazovanja, migranti. Posljedice dugotrajnog utjecaja rizika su povećani rizik ulaska na rub siromaštva, porast negativnih implikacija za buduće životne šanse, teškoće u ulazu mladih na tržište rada i odgađanje osnivanja obitelji.

Berc je spomenula da se 2020. pojavljuju i dodatni socijalni rizici. To je primjerice fenomen novog siromaštva koji se očituje u financijskoj neizvjesnosti te porastu nezaposlenosti srednjih slojeva društva. Dodatni socijalni rizik je i pandemija Covid – 19 koja je ostavila trag na različite aspekte funkcioniranja obitelji, a prije svega izražen je problem mentalnog zdravlja.

Kristina Urbanac, profesorica Studijskog centra socijalnog rada rekla je da suvremeni pristupi socijalnom radu s obitelji zastupaju dijalog između stručnjaka i korisnika, uključuju uspostavljanje i održavanje suradnog odnosa te sustvaranje rješenja s obitelji kao sustavom i pojedinim njenim članovima. Naglasila je da za proces sustvaranja rješenja potrebno vrijeme, odgovarajući resursi i uvjeti rada koji čuvaju dignitet korisnika i stručnjaka.

“To nije smjer u kojem idemo. Imamo višestruko neučinkovite ili upitno učinkovite reforme koje ne idu u smjeru poboljšavanja uvjeta da bi stručnjaci zajedno s obiteljima mogli istraživati  njihove resurse i snage”, tvrdi Urbanac. Naglasila je i da mnogi stručnjaci u sustavu socijalne skrbi rade u uvjetima koji ne omogućavaju  obiteljski pristup te su daleko ispod primjerenih standarda. Radi se o malim prostorima za rad koje dijeli više stručnjaka, nemogućnosti da u privatnosti obave razgovor s korisnikom, nemogućnosti obilaska korisnika u udaljenim i nepristupačnim područjima.

Ninoslava Pećnik, psihologinja i profesorica Studijskog centra socijalnog Pravnog fakulteta osvrnula se na nove tehnologije istaknuvši da predstavljaju rizik za obitelj, ali pružaju i nove mogućnosti. Naglasila je da se u svijetu koriste platforme koje omogućuju roditeljima korisne informacije. Spomenula je značajnu ulogu novih tehnologija u pružanju podrške obiteljima u krizi za vrijeme pandemije Covid – 19.

“Pozitivna iskustva iskorištena su nakon pandemije. Za obitelji koje su korisnici sustava socijalne skrbi pokrenut je program podrške roditeljstvu Rastimo zajedno on-line, a provode ga područne službe  Obiteljskog centra. To je omogućilo jednoroditeljskim obiteljima koje žive u ruralnim područjima da premoste fizičku prepreku dostupnosti usluge”, rekla je Pećnik. Smatra da treba prepoznati potencijal novih tehnologija u širenju usluga za podršku obiteljima. Naglasila je da je nužna također bolja koordinacija Hrvatskog  zavoda za socijalni rad i Obiteljskog centra kao pružatelja ovih usluga.

“Što se tiče negativnih rizika koje nove tehnologije imaju za djecu ključna je suradnja sustava obrazovanja i zdravstva. Velika je odgovornost na njima u informiranju roditelja, te razvijanju digitalnih vještina, digitalnih kompetencija djece, roditelja i nastavnika kako bi se uspješno nosilo s tim rizicima”, zaključila je Pećnik.

Marijana Kletečki – Radović, profesorica Studijskog centra socijalnog rada Pravnog fakulteta osvrnula se na izazove za obitelj u području mentalnog zdravlja. Navela je da u Hrvatskoj 11,5%  djece u dobi od 10 do 19 godina ima izražene probleme mentalnog zdravlja, 11,6%  učenika srednjih škola ima izrazio visoku razinu depresivnosti i anksioznosti.

“Imamo porast depresivnosti i anksioznosti u populaciji djece i mladih. Istraživanja mentalnog  zdravlja pokazala su također porast depresivnosti, anksioznosti i post traumatskih reakcija kod odraslih u obitelji. Hrvatska obitelj je u zadnjih trideset godina prolazila kroz velike krize. To je 90-ih godina bila kriza rata i tranzicije, 2000. velika ekonomska kriza, posljednja kriza je zdravstvena kriza pandemija Covid te potres. Ove krize ostavljaju tragove na mentalno zdravlje”, rekla je Kletečki – Radović. Podsjetila je da stručnjaci godinama govore o problemu mentalnog zdravlja u populaciji djece i mladih, ali odgovor sustava je na taj problem spor: “Kreće se u iznalaženje akcijskih planova, ideja o strateškim planovima kako reorganizirati sustav podrške u području mentalnog zdravlja djece i mladih, a zapravo izostaju neke konkretne usluge, konkretne akcije”, ističe Kletečki –Radović.

Upozorila je da roditelji dugo čekaju i na stručnu podršku za svoju djecu, pogotovo kad se radi  o djeci iz obitelji u riziku od siromaštva.

Naslovna fotografija: Frantisek Krejci @ Pixabay