Banijske žene: uporište zajednice

Piše: Azra Ayyash

U koje god od donedavno zaboravljenih sela na Baniji dođete, u dvorištu će vas redovito dočekati žena. Čvrstim tonom primirit će psa koji lavežom dokazuje svoju ulogu čuvara, osmijehom skrenuti pozornost sa zabrinutih očiju i srdačno vas pozdraviti. Žena je ta koja će vas provesti onim što je nakon razornih potresa ostalo od njenog doma i gospodarstva, objasnit će vam koji je objekt u kakvom stanju, kako se sada s obitelji snalazi i gdje su zbrinuli životinje. U nekom trenutku uz ženu, ako ga ima, pojavit će se i muškarac – muž, otac, stric ili sin. Nakon predstavljanja, njegova uloga (p)ostat će sporedna.

Žena je ta koja će postavljati pitanja i pamtiti odgovore – zašto priključci na stambenom kontejneru još nisu izvršeni i kad će biti, kako i gdje se prijaviti za preuzimanje donacije sijena da životinje ne budu gladne, kome se obratiti za građevinski materijal i manje popravke koje je potrebno izvršiti? Nakon detaljnog informiranja, žena će neprimjetno ući u ulogu domaćice. Ponudit će vam što god ima, makar i da se uđete zgrijati u kamp kućicu koja je zadnjih mjeseci njen jedini siguran dom.

“Dijete, smrznut ćeš se! Uđi unutra! Unutra ćemo razgovarati!”, riječi su kojima me je odmah po izlasku iz auta dočekala 92-godišnja baka Desa. U potresu je izgubila kuću, a crvenom naljepnicom označena je i štala u kojoj i dalje borave ovce jer druge opcije nema. Početkom veljače Banija je bila prekrivena snijegom, a temperature su pale debelo ispod nule. “Ne mogu ih ostaviti vani, prehladno je! Još smo dobili troje janjadi… Unutra im je toplije. Neće Bog dati da se uruši.”, govori Desa.

Zajedno s kćeri, Desa živi na brdu do kojeg smo se zbog vremenskih prilika jedva probili. Tu je otkad se udala, zadnjih 70 godina. Muž joj je umro prije 10 godina, a sin se davno odselio. Ostale su ona, kći i ovce od čijeg uzgoja i prodaje žive. Imaju i vrt. Do potresa bile su u potpunosti samoodržive.

Suradnik Pero iz Zaklade Zamah i nezavisni volonter Senad s Desom i njenom kćeri dogovorili su izgradnju nove štale čim vremenske prilike to dozvole, a na pitanje možemo li im čime u međuvremenu pomoći, Desa je odmahnula glavom: “Imamo sve. Prvo smo dobili kamp kućicu u kojoj smo sada. Prije nekoliko tjedana stigao nam je i kontejner od SNV-a, ali tek nedavno vojska je nasula put da ga mogu dovesti gore. Stajao je u podnožju brda do prekjučer.”  Iako je kontejner bio na poziciji, početkom veljače još uvijek nije bio spreman za korištenje, objasnila nam je Desa: “Čekamo priključke. Ali ima sve! I kuhinju i wc… Znate, kako sam u godinama, meni je to najbitnije… Sad samo moramo biti strpljive. Ne bi bilo u redu da tražimo da se nama odmah omogući sve kad ima toliko ljudi koji još nisu dobili ništa.”

Desa, kao i mnoge druge banijske žene, primjer su nadljudske snage. Njihova otpornost ostala je neokrznuta razornim potresima koji su uništili njihove domove. Kriza s kojom se suočavaju nije im oduzela gram ljudskosti.

U nastojanjima da shvatim odakle ta snaga izvire, prošli tjedan posjela sam Tamaru, neumornu samohranu majku sada već odrasle jednako neumorne kćeri, izvršnu direktoricu petrinjske Udruge IKS i još jedan ogledni primjer nezaustavljive banijske žene.

Stvar je u predispozicijama obzirom na okruženje u kojem se živjelo, smatra Tamara: “Nekadašnje banijske žene koje donekle pamtim, poput moje bake i prabake su, unatoč tom vražjem patrijarhatu u kojem se muškarac smatra ‘glavom kuće’, zapravo nosile život: i kuću i obitelj i brigu i rad i stvaranje i proizvodnju. Druga stvar, ovo je jako siromašan kraj. Često se koristi naziv ‘krdžanija’, što zapravo ne bi trebalo biti pogrdno. Krdžanijom se smatra siromašno područje, divljina, brda… mjesto na kojem je jako teško živjeti. U takvim prirodnim uvjetima, žene su na sebe preuzimale i fizički i psihički puno više od muškaraca koji su se bavili nekim drugim stvarima. Kad uzmemo u obzir i ratove, u kojima su mnogi poginuli, mnoge žene zapravo nisu imale drugog izbora nego preuzeti na sebe sve zadaće u kući, oko kuće, u polju, gdje god…”

Na Tamarine riječi, nastavila se i njena kćer Nadia, dajući uvid generacije banijskih žena ispod 30: “Meni je fascinantno da žene ovdje nisu svjesne da su mašine. Primjerice kad dolazite na ručak kod nekoga u okolici Petrinje, primijetit ćete da svi sjede za stolom, a žena koja je ručak pripremila zadnja jede. Najčešće u tim kućama ta žena i ne sjedi za stolom, ali je ona – nacijepala drva, donijela drva, naložila peć, skuhala 500 različitih jela, oprala muža, sebe i dijete, skuhala 500 kava, odrmbačila 10 tački cigle i tko zna što sve još! Žene ovdje to uopće ne vide, nisu odgajane da razmišljaju o svojoj ulozi u zajednici, ne percipiraju svoju emancipaciju. Zasluge redovito prepuštaju muškarcima, iako realno, žene vode svijet na Baniji. A zašto ne promišljaju o svojoj vrijednosti? Vjerojatno jer nemaju vremena od svih poslova koje su na sebe preuzele.”

Kada je riječ o odgoju djece, na Baniji se sinovi i kćeri odgajaju jednako. Takvo je bar bilo Tamarino iskustvo: “Mene majka nije odgajala ništa drukčije od mog brata, ali učila sam iz njenog primjera. Slika majke koju imam iz djetinjstva je da je ona prva budna, skuhala je kavu, dočekala nas s doručkom, pripremila nas za školu, nacijepala drva, naložila vatru, spremila ćaću, otpremila ćaću, ispeglala, oprala, skuhala, dočekala… sve. Nije postojalo ništa što bi je moglo zateći i natjerati da posustane. Koji god zadatak ili problem se našao pred njom, ona ga je rješavala. To je bio njen redovan život.”

Do pomaka u percepciji vlastite vrijednosti i uloge u društvu s mlađim generacijama ipak je došlo, ističe Nadia: “Prije svega, ne pada mi na pamet prepuštati zasluge nekom muškarcu ili tražiti nečiju dozvolu. Ideja samodostatnosti kod mene je dosta razvijena. Ako nešto trebam ili želim, učinit ću to sama. Neću čekati ni na koga. Kada je riječ o načinu na koji funkcioniramo, nema naročite razlike između žena prije 100 godina i danas. Žene su oduvijek bile uporište zajednice na Baniji. Kako su naše bake sve radile same, što za sebe što za druge, tako radimo i mi. No za razliku od njih, puno smo glasnije kad treba zahtijevati prava i status koji nam pripada.”

Share on facebook
Share on twitter
Share on whatsapp