Razlog za ostanak

This post is also available in: English (engleski)

Piše: Azra Ayyash

Baniju često zovu Krdžanijom. To zapravo ne bi trebalo biti pogrdno ime, objasnila mi je kolegica Tamara iz petrinjske udruge IKS pri jednom od posjeta. Krdžanija označava jako siromašno područje, divljinu, brda; mjesto na kojem je jako teško živjeti.

Do prije nekoliko mjeseci, većina nas živjela je u blaženom neznanju o težini svakodnevice naših sugrađana, udaljenih samo sat vožnje od Zagreba. Potres je to promijenio. Izvukao je na površinu svu muku ljudi od kojih je država desetljećima okretala glavu. Sjetili bi ih se uoči izbora, dobacili im neko prazno obećanje na koje bi sekundu kasnije zaboravili i vratili se svojim udobnim kožnim foteljama i preskupim ručkovima. Ljudi na Baniji vratili bi se zemlji i svom blagu, smještenom u derutne štale i improvizirane kokošinjce.  Domaće životinje uistinu su njihovo jedino blago, njihov kruh svagdašnji.

Potresi koji su krajem prosinca pogodili Baniju, nisu uništili samo domove ljudi, već cijela gospodarstva. Isporuka stambenog kontejnera, mobilne kućice, pa čak i obnova doma, znači sigurnost za naše unesrećene sugrađane, ali krov nad glavom nije jedino što im je potrebno. Za njihov dugoročan i održiv opstanak i ostanak na Baniji nužno je zbrinuti njihovo blago. Upravo zato Zaklada SOLIDARNA,  s terenskim suradnicima, Zakladom Zamah i udrugom Dobro Dobrim, pokrenula je projekt Solidarne štale za Baniju, financiran sredstvima Fonda 5.5.

“Naš cilj nije ljude vratiti na ono što su imali prije potresa. Ono što je bilo nije valjalo. Ovim projektom učinit ćemo ono što je država trebala davnih dana; pokazat ćemo kako može biti kad se ujedine ljudi kojima je dostojanstven život svakog čovjeka prioritet., rekao mi je Pero iz Zamaha na putu prema Majskim Poljanama gdje se, kako je dodao, završava pravi Hilton kokošinjac za kokice gospođe Mire.

Mira je nakon potresa ostala sama. Na njenu majku tog kobnog 29. prosinca urušio se krov.  Preminula je nakon nekoliko tjedana u bolnici. Sin joj je poginuo prije 6 godina. Njen život ispunjen je tragedijama, ali to nikada ne biste uspjeli iščitati iz zaraznog osmijeha kojim nas je dočekala.

Pero nije stigao ni parkirati, a ona je već dovikivala kako nam kuha kavu. U dvorištu smo zatekli kolege iz udruge Dobro Dobrim i volontere tvrtke H1 komunikacije zadubljene u posao. Dečki su postavljali toplinsku izolaciju, a Senad, umirovljeni branitelj upečatljivo ozbiljnog držanja, oslikavao je prozore koje će uskoro montirati. “Moramo unijeti malo boje i veselja kokicama, pod stresom su”, prokomentirao je kao da se pokušava opravdati primijetivši me. Njegov ratni drug Radovan tek se nasmiješio.

“Stvarno ne znam što bih da nije njih dvojice.”, rekla mi je Mira kad je donijela kavu pa nastavila: “Došli su odmah prvi dan nakon potresa, popisali sve što treba napraviti i odonda se redovito vraćaju i provjeravaju. Kako više nema mame, puno mi to znači, pogotovo sad kad su krenuli radovi. Kad je čovjek sam, ništa mu se ne da. Ja za sebe nemam volje, ali s njima… Rekli su da vole uštipke, evo već spremam drugu turu, s manje šećera nego zadnji put. Jutros sam umijesila i ispekla kruh, to isto vole. Ručak oni spremaju, tako smo se podijelili.”

Osvrnula sam se oko sebe tražeći pogledom kuću u kojoj, pretpostavljala sam, Mira ordinira svoje kuhinjske čarolije, ali nisam nalazila ništa.

“A zlato… nema kuće. Uništena je skroz, nedavno su dečki to raščistili… Ali, dobila sam peć na drva. Nije imala stražnju stranu pa sam stavila foliju i funkcionira! Bez problema u njoj mogu ispeći kruh i povrće. To mi je i više nego dosta!”, objasnila mi je i požurila prema kutu dvorišta da provjeri kako napreduju uštipci.

Hilton za kokice bio je pri kraju, a gazdarica zadovoljna. Još samo kuća, koja bi preko udruge Dobro Dobrim kroz nekoliko tjedana trebala stići od donatora iz Turske, pa Mira više neće morati spavati u kontejneru. Skučenost joj predstavlja najveći problem. Ali, malo po malo.

“Da nije vas, odmah bih se spakirala i otišla. Ništa me više ne drži ovdje. No kako vrijeme ide, imam sve više razloga za ostanak. Ne mislim više da sam sama i ostavljena”, rekla mi je dok smo se spremali za povratak u Zagreb.

Po cijelom imanju Mira je postavila tegle sa zemljom. S toplijim vremenom, zasadit će cvijeće. Tako će prije svega imati što raditi jer, kako kaže, najgore je stati i razmišljati.  Imat će uskoro i nešto lijepo u što može gledati, uz kokice smještene u svom Hiltonu.

Share on facebook
Share on twitter
Share on whatsapp

Odaberite vrstu i svrhu donacije

50,00 kn 100,00 kn 200,00 kn 300,00 kn 500,00 kn